Hodnik je bio tih. Na kraju se nalazio Adrianov ured, s vratima koja nisu bila potpuno zatvorena.

Približila sam se i začula ženski glas.

— Jesi li siguran da joj nisi ništa rekao?

Adrian je odgovorio tiho, ali dovoljno jasno da ga čujem.

— Ne zna ništa. I tako mora ostati.

Srce mi je počelo ubrzano kucati.

— A što ako sazna? — upitala je žena.

Nekoliko trenutaka vladala je tišina.

— Onda ću joj morati objasniti.

— To govoriš već šest mjeseci, Adriane.

Šest mjeseci.

Te su mi se dvije riječi urezale u pamćenje.

Ruka mi je zadrhtala dok sam posezala za kvakom. Nisam znala što ću pronaći iza tih vrata, ali nisam se mogla vratiti kući i pretvarati se da se ništa nije dogodilo.

Otvorila sam vrata.

Adrian je stajao pokraj radnog stola. Nasuprot njemu sjedila je elegantno odjevena žena. Na stolu između njih nalazila se otvorena mapa s dokumentima.

Oboje su se okrenuli prema meni.

Na Adrianovu licu nestala je svaka boja.

— Što ti radiš ovdje? — upitao je.

Podigla sam kutiju s lijekovima.

— Zaboravio si ovo kod kuće. Pomislila sam da bi bilo dobro da ti ih donesem.

Nije odgovorio.

Pogledala sam ženu, a zatim dokumente na stolu.

— Pretpostavljam da ste vi razlog zbog kojeg moj suprug posljednjih šest mjeseci ima toliko privatnih sastanaka.

Žena je polako ustala.

— Mislim da biste trebali sjesti.

Gotovo sam se nasmijala.

Došla sam samo zato što je moj suprug zaboravio lijekove, a sada mi je potpuna neznanka govorila da sjednem u njegovu uredu.

— Neću sjesti dok mi netko ne objasni što se događa.

Adrian je napravio korak prema meni.

— Molim te, saslušaj me prije nego što doneseš bilo kakav zaključak.

Pogledala sam ga ravno u oči.

— Tko je ona?

Žena je tiho odgovorila:

— Moje ime je doktorica Marina. Ja sam Adrianova liječnica.

Zastala sam.

— Njegova liječnica?

— Da.

Pogledala sam Adriana. Posljednjih mjeseci govorio mi je da ide na redovite preglede, ali nikada mi nije rekao da ima razloga skrivati svoje zdravstveno stanje.

— Zašto ste onda razgovarali kao da imate neku tajnu od mene?

Marina je pogledala Adriana, kao da mu prepušta da sam odgovori.

On je spustio pogled.

— Zato što postoji nešto što ti nisam rekao.

— Onda mi reci sada.

Duboko je udahnuo.

— Moja bolest ozbiljnija je nego što sam ti rekao.

Osjetila sam kako mi se grlo steže.

— Kakva bolest?

Marina je otvorila mapu i izvadila nekoliko medicinskih dokumenata.

— Vaš suprug već neko vrijeme prolazi kroz dodatne pretrage. Postoji sumnja na ozbiljno oboljenje srca. Dosadašnji nalazi zahtijevaju daljnju obradu i liječenje, ali još ne možemo sa sigurnošću predvidjeti ishod.

Pogledala sam dokumente, ali nisam ih uzela.

— Koliko dugo to znaš, Adriane?

Nije odgovorio.

— Koliko dugo?

— Prve ozbiljne nalaze dobio sam prije šest mjeseci.

Osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši.

Šest mjeseci.

Šest mjeseci živjela sam pokraj čovjeka kojeg sam voljela, a nisam znala da se boji za vlastiti život.

— Zašto mi nisi rekao?

Oči su mu se napunile suzama.

— Zato što sam se bojao.

— Mene?

— Ne tebe. Bojao sam se onoga što će se dogoditi kada ti kažem. Bojao sam se da ćeš me početi gledati drukčije. Da će svaki naš zajednički trenutak postati podsjetnik na bolest. Da ću te gledati kako patiš zbog mene.

Odmahnula sam glavom.

— A ti si odlučio da ćeš me zaštititi tako što ćeš me potpuno isključiti iz vlastitog života?

Nije imao odgovor.

— Mislio sam da ću te poštedjeti boli.

— Ne možeš me poštedjeti boli tako što mi oduzimaš pravo da budem uz tebe!

Glas mi je zadrhtao.

Nisam željela vikati. Nisam željela da nas liječnica gleda kako se svađamo. Ali nisam mogla zadržati sve što se mjesecima skupljalo u meni.

— Ja sam tvoja supruga, Adriane. U dobru i zlu. Jesi li zaboravio što smo obećali jedno drugome?

Spustio je glavu.

— Nisam.

— Onda zašto si me tretirao kao stranca?

Nekoliko trenutaka nije govorio.

A onda je tiho rekao:

— Zato što nisam znao kako da ti priznam da sam možda prvi put u životu potpuno bespomoćan.

Te su me riječi pogodile snažnije nego što sam očekivala.